Sećam se da sam jednom pročitao kako neki ljudi koriste jezik ne bi li sakrili svoje misli, ali iz sopstvenog iskustva znam da ga dobrano veći broj njih koristi kao zamenu za razmišljanje.
Poslovni razgovor bi trebalo regulisati s manje brojnim i jednostavnijim pravilima nego bilo koju drugu funkciju životinje koju nazivamo čovekom. Pravila su sledeća:
Smisli šta hoćeš da kažeš.
Kaži to što si smislio.
Ućuti.
Trgovac koji započinje s pričom pre no što i sam zna šta želi da kaže i nastavlja je nakon što izgovori ono što je smislio završava pred sudom ili u sirotištu, pri čemu je ovo prvo samo prečica do drugog. Ja ovde imam svoj pravni odsek, koji me košta gomilu novca, ali me zato čuva da ne dopadnem pod udar zakona.
Sve je u najboljem redu kad telefonom nazoveš devojku ili nakon večere ćaskaš s prijateljima čisto razgovora radi, kao na izletu o blagdanima, dok zastajkuješ da nabereš stručak cveća; ali zato bi na radnom mestu tvoje rečenice trebalo da predstavljaju najkraće moguće rastojanje između tačaka. Izbaci uvod i zaključak, zaćuti pre no što uopšte dođeš do ovog drugog. Grešnike moraš loviti na kratke propovedi, a čak ni đakone nećeš ubediti da su im potrebne dugačke besede. Uvodnu reč prepusti budalama, a poslednju ženama. Meso je uvek u sredini sendviča. Naravno, ovlašni premaz putera s obeju strana neće škoditi, pod uslovom da je sendvič namenjen čoveku koji voli puter.
Upamti, takođe, da je lakše mudro izgledati nego mudro govoriti. Govori manje od drugih i više slušaj nego što pričaš; jer, kad čovek sluša on sebe ne razotkriva i ujedno laska onome ko to čini. Daj većini muškaraca dobrog slušaoca, a većini žena dovoljno pisaćeg papira, pa će ti istrtljati sve što znaju. Novac govori hiljadu jezika -- ali samo ako je njegov vlasnik brbljivac, a čak i onda su njegove opaske gotovo uvek uvredljive. I sirotinja zna da govori, ali niko ne želi da čuje to što ona ima da kaže.