Treba upozoriti i na terminologiju, koja može dovesti do zabluda. EKLJP u čl. 4. st. 1. zabranjuje servitut, a hrvatski prijevod upotrebljava sintagmu „ropstvu sličan odnos“.
Zabrana je ropstva, servituta i prisilnog rada predviđena i u čl. 4. EKLJP-a, ali i u Povelji o temeljnim pravima Europske unije u čl. 5. (izričaj je potonje zapravo preuzet iz EKLJP-a, no uz eksplicitno uvrštavanje zabrane trgovine ljudima, a izostavljanje iznimaka koje se ne smatraju oblicima prisilnog rada). Svi se slučajevi tumače in linea s postojećim međunarodnim ugovorima i standardima, osobito uzimajući u obzir praksu ESLJP-a. Navedena djela primarno su povrede ljudskog dostojanstva, no riječ je i o povredi drugih sloboda i prava, kao što su sigurnost, pravo na rad, pravo na izbor zanimanja i jednakost radnih uvjeta, prava djece, radnička prava, sloboda kretanja i sl. Spomenuto određenje ropstva predstavlja općeprihvaćenu definiciju, koja podrazumijeva povezivanje s modelom imovine ili vlasništva.
Suvremenim oblicima više odgovara povezivanje ropstva s pojmovima kontrole nad osobom i manifesta posjedovanja. Smjernice Bellagio-Harvard svakako su pridonijele boljem razumijevanju ropstva donoseći novo tumačenje i, što je još važnije, konkretizaciju suvremenih manifesta ropstva. Lišenje je drugi naziv za otimanje ili oduzimanje, koje je apsolutan pojam, i ako je to bila intencija autora tih smjernica, onda je riječ bitno jednostavno redundantna, a ostatak defi nicije upućuje na izrazito restriktivno shvaćanje ropstva. S druge strane, polazeći od teze da je intencija bila upozoriti na znatnu kontrolu nad osobnom slobodom (kretanja i odlučivanja), bolji termin bio bi ograničenje (restriction). Utoliko bi ropstvo bilo praktičnije tumačiti kao bitno ograničenje osobne slobode usmjereno na odnos ovisnosti u znatnoj mjeri i s ciljem iskorištavanja na različite načine
Izvješćem generalnog tajnika UN-a o ropstvu, trgovini robljem i drugim oblicima ropstva iz 1953., gdje se nabrajaju pojedina obilježja ropstva: mogućnost prodaje, korištenja u punom radnom kapacitetu bez ograničenja, rezultati rada vlasništvo su gospodara bez davanja kompenzacije, mogućnost transfera vlasništva, trajnost statusa ili stanja bez prekida, prenošenje statusa ipso facto na potomke. Treba dodati i nemogućnost svojevoljnog prekida takva stanja.
Porobljavanje (enslavement) dio je statuta internacionalnih sudišta, čije su temelje razvoja postavili tribunali u Nürnbergu i Tokiju. Svi kasniji statuti sadrže to djelo oblik zločina protiv čovječnosti.
Određenje tzv. servituta ili služenja predstavlja još teži izazov s obzirom na to da nema isključivog međunarodnog instrumenta koji ga regulira. Riječ je o ljudskoj eksploataciji vrlo sličnoj ropstvu, koja ne manifestira ovlasti koje se uobičajeno povezuju s vlasništvom. ESLJP je servitutom označio specifičnu formu prisilnog ili obveznog rada (teži oblik), pri čemu je ključno poimanje žrtve da je njezino stanje trajno i da se situacija neće promijeniti. Dodatno, kućni servitut uključuje suptilnije forme prisile radi postizanja pokornosti, odnosno prisilu koja dovodi do obavljanja rada. Osim tih obilježja spominje se i obveza da osoba živi na tuđem imanju.
Oblike servituta, odnosno ropstvu sličnih odnosa, pobrojala je i definirala Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i instituta i praksi sličnih ropstvu iz 1956. godine. Riječ je o četiri oblika: dužničko ropstvo (debt bondage), kmetstvo (serfdom), servilni brak (servile marriage) te iskorištavanje djeteta (child exploitation).

Europska konvencija o ljudskim pravima - čl.4.
Povelji o temeljnim pravima Europske unije u čl. 5.
Kazneni zakon -Zločin protiv čovječnosti - Članak 90. (144/12)